I u viduševačkoj je župi, kako nam to svjedoči povijest kroz stoljeća sve do naših dana, uskrsno je vrijeme bilo iznimno svečano. To se uglavnom može zahvaliti brojnim zauzetim duhovnim pastirima koji su vodili vjernički puk ove župe.Tako je bilo i ove godine. Vrhunac slavlja bio je u nedjelju, 1. travnja na blagdan Uskrsa, kada je u prekrasnoj crkvi Sv. Franje Ksaverskog vlč. Marijan Štingl služio svečanu sv. misu – poldanicu na kojoj se okupio popriličan broj vjernika. Ujutro je sv. misa služena u kapeli Sv. Antuna u Dvorišću. Došli su za uskrsne blagdane brojni Vidušljani koji žive drugdje da se okrijepe duhovnim darovima i obnove iznutra u crkvi na brijegu s kojeg su krenuli u život.
Uskrsu su prethodili obredi Velikog Trodnevlja koje je započelo Velikim četvrtkom, misom Večere Gospodnje. U obredima Velikog petka vjernici su kroz čitanja pratili Krista na njegovu putu muke, poniženja, patnje i smrti i klanjaju se križu. Tijekom Velike subote crkva je ostala otvorena, lijepo je uređen i okićen Božji grob kojem su se vjernici, unatoč jakoj kiši, dolazili pokloniti. U smiraj tog dana tišine, kada šute zvona i orgulje, Božji su grob čuvali viduševački vatrogasci. Uvečer je organizirano Vazmeno bdijenje započeto blagoslovom vatre ispred crkve dok se pogled zaustavljao na zadnjim zrakama sunca okupanoj glinskoj dolini. Na kraju sv.mise blagoslovljena je hrana koju su donijeli vjernici u lijepo ukrašenim košarama, a koju će obitelj blagovati na Uskrs. Obrede Velikog Trodnevlja i uskrsno misno slavlje u Viduševcu su pjesmom uveličali članovi i članice KUU „Viduševac, a na Uskrs i Uskrsni ponedjeljak pod sv.misom su im se pridružili tamburaši. U Viduševcu kakvog se sjećamo, u crkvi je uvijek sav narod pjevao…Čija je to ostavština možemo samo nagađati – našeg orguljaša Štefeka, predanog dugogodišnjeg župnika Vjekoslava Marića i svih koji su došli nakon njega poštujući baštinu koju su zatekli.
Kako je to nekad ovdje bilo, svjedoče nam stariji. Unatoč početku poljoprivrednih radova, Uskrs se brižljivo pripremao, uređivala se kuća, nakon korizmenog posta žene su brinule o bogatom stolu i što ljepšoj novoj odjeći. Po poljima bi se palili krijesovi na Veliki petak, a uvečer je narod pješice, čak i iz udaljenih sela, hrlio na obrede Velikog Trodnevlja. Ostavili bi Šatornjani, Selkovčani, Soljnari i mnogi drugi staru, blatnu obuću iza živice, preobuli se u najbolju koju su imali i svečano se uputili u crkvu. A kad bi se odvezala ona posebna zvona u ratu razorene crkve i zasvirale orgulje slaveći Uskrsnuće – eh, fali riječi za opisati taj osjećaj…Ostaju samo sjećanja i suze jer to je trebalo doživjeti… Vidušljani i danas kažu Vuzem. U Vuzmeno jutro, snahe su nosile u košarama ili mericama na jutarnju sv. misu hranu na blagoslov. Nosilo se malo od svega što će se blagovati – šunke, kobasice, sira, jaja, luka, rakije, vina. Bilo je važno uredno sve složiti i pokriti lijepom našivanom ili štikanom krpom. Po završetku sv. mise, snahe su se žurile doma jer koja prije stigne, bit će prva u svemu i vrijedna čitave godine. Po povratku, blagoslovljena se hrana zajednički objedovala. Na svečanu poldanicu hrlilo je i staro i mlado. Bilo je važno imati neki novi komad odjeće: za Uskrs se nosilo ono najljepše i najsvečanije. Poslije ručka djeca su sa starijima pisalom i voskom pisala pisanice kuhajući ih u kori od luka, šarala ih svilom ili vunicom ili na njih zamatala različite trave.
Kako mnogi naši putevi i često vode na viduševačko brdo, bilo i tako i danas -na Vuzmeni pondeljek. Možda na poldanici nije bilo puno naroda kao na sam Vuzem, ali bili su tu raspjevane članice KUU „Viduševac“ i tamburaši. Na današnji dan kad se Isus poslije svoje smrti prvi put objavljuje učenicima na putu za Emaus, a oni ga ne prepoznaju, gorjela su i naša srca. Pjevalo se skladnim glasovima i nizalo stihove dobro nam poznatih pjesama: „Uskrsnu Isus doista“, „Gospodin slavno uskrsnu“, „Na čast uskrsnuloga“, „Kraljice neba, raduj se“…Jer to je naša baština, dok dišemo – to smo mi…
